Jednom, u zabačenom selu smještenom duboko u šumi, živjela je starica po imenu Mila. Nitko točno nije znao koliko je stara, jer su svi iz sela tvrdili da je rođena prije mnogo, mnogo godina. Živjela je sama u kući na kraju sela, daleko od svih drugih. Kuća je bila stara, trošna, s prozorima zamagljenim i vratima koja su uvijek škripala na vjetru.
Selo je bilo mirno mjesto, no ljudi su počeli primjećivati neobične stvari. Ljudi su pričali da su noću čuli zvukove iz Milaine kuće: škripanje poda, tihe korake, pa čak i krikove. Neki su tvrdili da su je vidjeli kako gleda kroz prozor, s očima koje su bile potpuno crne, bez bjeloočnica, kao da su progutane nečim mračnim. No, nitko nije smio prići njenoj kući, jer je postojala priča koja se prenosila generacijama.
Prema legendi, Mila je bila mlada žena koja je prije mnogo godina počinila strašan zločin. Jedne noći, pod utjecajem strašne tuge i bijesa, ubila je svog muža i dijete. Tijelo svog muža sakrila je u podrumu, a dijete... dijete je nestalo u šumi, na nepoznat način. Nitko nije znao što se dogodilo. No, od te noći, ljudi su počeli primjećivati promjene. Mila je polako postajala sve tamnija i mračnija osoba, a njezin izgled je postajao sve neobičniji.
Prolazile su godine, a Mila je ostala sama. No, seljani su pričali da nije starila kao ostali ljudi. Izgleda da je nešto zle sile držalo u tom istom tijelu, održavajući je na životu, no pod cijenu strašnog prokletstva. Za svaku godinu koju je provela u svojoj kući, njena duša je postajala sve tamnija, a njeno tijelo sve bliže raspadanju.
Jedne noći, mladi bračni par iz sela odlučio je istražiti. Nisu vjerovali u legende, smatrajući ih običnim pričama za djecu. Otišli su do Milaine kuće, a kad su došli do nje, vrata su se sama otvorila. Unutra je bilo tiho, ali mračna, zagušljiva atmosfera bila je gotovo opipljiva.
U podrumu su našli nešto što nikada nisu mogli zaboraviti. Tamo, u kutu, stajao je drveni kovčeg. No, umjesto da se otvore, vrata su se sama od sebe rasklimala i ispod njih je nastalo nešto strašno. Mila, sada potpuno neshvatljivo iskrivljena i s očima koje nisu bile ljudske, stajala je pred njima. Njena koža bila je blijeda, kao smrt, a njeno lice – kao da je godinama bilo zlostavljano vremenom i tugom.
„Otišli ste predaleko,“ šapnula je, njene usne se grčile. „Sad ćete svi doći po mene.“
Prije nego što su uspjeli bilo što reći, vrata su se zatvorila, a kuća je postala tiha. Mladi par je nestao te noći, a jedino što je ostalo iza njih bili su tragovi njihovih koraka u snijegu, koji su se uskoro izbrisali.
Selo nikada više nije bilo isto. Nakon toga, svatko bi se držao podalje od Milaine kuće. A ljudi bi s vremena na vrijeme razgovarali o strašnoj ženi koja nije bila živa, ali nije bila ni mrtva – žrtva vlastitog zla, zarobljena u vlastitom paklu.
Primjedbe
Objavi komentar