**Mračna priča o đavoljem crnom vitezu**
U sumornim dolinama između zapuštenih brda, gdje su noći bile dugačke i hladne, postojao je grad zaboravljen od svijeta, zvan Morvath. Njegove ulice su bile turobne, uvijek obavijene maglom koja nije nestajala ni za vrijeme dana. Ljudi su živjeli u strahu, govoreći samo u šaptu o legendi koja se prenosila s koljena na koljeno: o Đavoljem Crnom Vitezu.
Priča počinje prije mnogo stoljeća, kada je Morvath bio na vrhuncu svoje moći. Vitez, poznat kao Sir Aldric, bio je vođa najslavnijeg vitezovog reda u kraljevini. Njegova snaga, hrabrost i čestitost bili su neupitni, a njegova odanost kralju bila je bezgranična. Međutim, usred ratova i borbi, Aldric je počeo da osjeća prazninu u svom srcu, kao da nešto nedostaje. On nije tražio bogatstvo, slavu niti ljubav; tražio je moć. Prava moć.
Tako je pronašao staru knjigu, zaboravljen rukopis u jednom od napuštenih manastira. Knjiga je nosila ime *"Crna Pravda"*. Unutar nje, bilo je zapisano učenje o mračnim vještinama koje su obećavale vlast nad životom i smrću, o kontroli nad sudbinama i snagama koje se nalaze van ljudskog razumijevanja. Knjiga je u njemu budila želju da prijeđe granicu između svjetla i tame.
Kroz brojne rituale, Aldric je sve dublje ulazio u svijet tame. Šta mu je trebalo? Snaga. Nemogućnost smrti. On je vjerovao da se kroz tajne crne magije može izboriti sa svojim strahovima i svojim sudbinama. Ali nije znao da je ta magija imala cijenu: dušu.
Kada je jednom noću, pod svjetlom punog mjeseca, završio posljednji ritual, nešto se promijenilo u njemu. Njegova koža postala je crna kao noć, oči su mu postale crvene poput plamena, a snaga koju je stekao nije bila ljudska. On je postao Đavolji Crni Vitez. Njegova duša bila je potpuno prokleta, a njegova sadašnja forma više nije bila ljudska, niti demonska – bio je biće koje je hodalo između svjetova.
Sada je hodao kroz svijet s beskrajnom gladi za moći. Kraljevina je brzo padala pod njegovom vladavinom, gradovi su tonuli u kaos, a ljudi su se povukli u tišinu, vjerujući da je sam Đavo hodao među njima. Svuda gdje je išao, ostajala je smrt, tuga i zlo. Đavolji Crni Vitez nije imao suosjećanja. On je tražio samo prošlost koja je bila izgubljena u njegovoj potrazi za apsolutnom moći.
No, kako su godine prolazile, iako je uživao u neslućenoj moći, nešto je počelo da ga povređuje. Samotnost. Izgubio je svoje ljude, obitelj, sve ono zbog čega je vjerovao da živi. Ni magija, ni sila koju je stekao, nisu mogle da mu pomognu da izlječi rane njegove duše. Bio je zarobljen u svojoj mračnoj moći.
I tako, počela je i njegova potraga za iskupljenjem, ali ne kroz pokajanje. Umjesto toga, odlučio je da potraži još veću moć, vjerujući da će mu ona konačno dati mir. Tražio je zlatni artefakt, ukletu krunu koja je mogla da mu vrati ono što je izgubio – dušu. Samo je morao da se suoči sa svojim posljednjim neprijateljem: samim Đavolom.
Na putu prema tom zlatnom artefaktu, legende kažu da je Đavolji Crni Vitez morao da prijeđe kroz proklete šume, gde su noću živjeli duhovi starih ratnika, a danju, samo sjenke tih ratova mogle da mu se suprotstave. Prolazio je kroz gradove ruševina, pod zemljom, duboko u mračnim katakombama, a na svakom koraku čekala ga je sudbina još mračnija od one koju je stvorio.
Na kraju, u najdubljem srcu pakla, gdje je vitez došao do artefakta, suočio se s Đavolom. Ali Đavo nije želio ništa od njegove moći. Đavo je želio njegovu dušu.
„Tvoje iskupljenje, Aldricu, nije u moći, već u gubitku," rekao je Đavo s osmjehom. "Ti si, kao i svi ljudi, osuđen da tražiš nešto što ne možeš da nađeš. A cijena koju si platio je to što si postao najgori od nas."
Đavolji Crni Vitez nije imao odgovora. On je, bez obzira na sve, nastavio da luta kroz beskrajne mračne svjetove, bez duše, bez nade, bez cilja. Iako je postao najstrašniji od svih, on je bio samo zli odraz čovjeka koji je prešao granicu između svjetla i tame.
I tako, legenda o Đavoljem Crnom Vitezu živi i danas u Morvathu, u gradu prepunom šapata i magle, gdje se priče o njemu pričaju kao opomena – da čak i oni koji traže snagu kroz najmračniji put, mogu da izgube sve, pa čak i svoju dušu.
Za one koji budu dovoljno hrabri da traže njegov trag, samo će ostati zloslutna tišina. Jer Đavolji Crni Vitez nikada ne spava.
Primjedbe
Objavi komentar