### **Čudovište iz napuštenog sela**
U srcu planinskog masiva, sakriveno gustim borovima i maglom koja nikada nije odlazila, ležalo je selo Zaborav. Nekada živahno mjesto, ispunjeno zvukovima djece i šuštanjem seljaka na poljima, sada je bilo mrtvo. Kuće su bile obrasle mahovinom, prozori razbijeni, a putevi obrasli korovom. Mještani okolnih sela su šaptali o zlu koje je došlo u Zaborav i progutalo njegov narod. Nitko se nije usuđivao prići, osim onih nesretnika kojima je znatiželja bila jača od straha.
Jedne hladne noći, grupa mladih iz obližnjeg sela odlučila je da istraži priče. Smijali su se starim legendama dok su se probijali kroz šumu ka Zaboravu. Anja, najmlađa među njima, osjećala je jezu u zraku, ali nije želela da pokaže strah. Nosili su lampe i noževe za svaki slučaj, iako su vjerovali da će najopasniji neprijatelji biti divlje životinje.
Kada su stigli u selo, tišina je bila zaglušujuća. Nije bilo ni ptica, ni vjetra, ni šuma drveća. Činilo se kao da je sam prostor bio zarobljen u nekoj čudnoj vremenskoj petlji. Ušli su u prvu kuću, koja je izgledala kao da su je seljani napustili usred večere. Na stolu je još stajala poluraspadnuta hrana, a svijeće su bile prekrivene debelim slojem prašine.
"Izgleda kao da su samo nestali," šapnuo je Marko, najhrabriji među njima.
Ali onda su se začuli koraci. Tihi, teški i neprirodni, kao da nešto ogromno vuče noge po tlu. Grupa je zamrzla, srce im je udaralo kao jedno. Iz mraka jedne od ulica pojavila se figura. Visoka i iskrivljena, sa dugim udovima i kožom koja je svjetlucala kao da je vlažna. Lice joj je bilo groteskna mješavina ljudskog i životinjskog – oči su bile crvene, a usta prevelika, ispunjena oštrim zubima.
"Ovo nije čovjek!" zavapila je Anja dok su svi počeli da bježe.
Čudovište se kretalo neprirodno brzo, kao da se pojavljuje na različitim mjestima odjednom. Marko je pao dok je trčao i nije bilo vremena da ga spase. Ostali su stigli do stare crkve u središtu sela i zaključali vrata. Unutra su pronašli crteže po zidovima – slike čudovišta i seljana koji mu prinose žrtve. Na podu je bio veliki krug urezan u kamen, a u njegovom centru gomila kostiju.
"Moramo izaći odavde!" povikao je Luka, ali vrata su se tada otvorila uz škripu. Čudovište je bilo na pragu, gledajući ih praznim očima.
Nitko ne zna šta se točno dogodilo te noći. Selo Zaborav ostalo je tiho, a grupa mladih nikada se nije vratila. Mještani kažu da se sada, s vremena na vrijeme, iz pravca Zaborava čuju krici. Oni koji ih čuju tvrde da se glasovi mole – ali nije jasno kome, ili zašto.
Selo Zaborav ostaje mjesto gdje svjetlost ne dolazi, a čudovište čeka sljedeće nesretnike.
Primjedbe
Objavi komentar