**Mračne tajne stare kuće na kraju grada**
Na rubu grada, na kraju vijugave staze obrasle korovom, stajala je stara kuća, usamljena i zaboravljena. Njeni prozori bili su razbijeni, a krov propao na više mjesta, kao da se kuća sama povukla u sebe, želeći sakriti ono što se unutra dogodilo. Mještani su govorili da je nekad pripadala bogatoj obitelji, ali nitko se nije usudio kročiti preko njenog praga već desetljećima.
Priča se da su posljednji stanovnici kuće, obitelj Savić, nestali jedne zimske noći prije više od šezdeset godina. Tragova borbe nije bilo, a na stolu je ostala večera, netaknuta, kao da su svi naprasno otišli usred obroka. Policija nikada nije riješila slučaj. S vremenom, glasine su zamijenile istinu, a legenda o kući postajala je sve mračnija.
Mještani su pričali da se noću iz kuće čuje šapat, nalik na glasove ljudi koji razgovaraju. Drugi su tvrdili da su vidjeli svjetlost svijeća kako titra u razbijenim prozorima, iako nitko nije živio unutra. Najsmioniji tinejdžeri ponekad bi se kladili tko će ući u kuću i donijeti dokaz – komad starog namještaja ili dio zida s oljuštenom bojom. Ali oni koji su ulazili, vraćali bi se tihi, blijedi, i odbijali govoriti o onome što su vidjeli.
Jedne hladne listopadske večeri, mlada novinarka Ana, fascinirana misterijom kuće, odlučila je razotkriti tajnu. Naoružana baterijom, diktafonom i fotoaparatom, krenula je istraživati. U kući ju je dočekao sablasni miris plijesni i truljenja. Svaka soba bila je prekrivena debelim slojem prašine, ali činilo se da su predmeti ostali netaknuti – stari klavir u dnevnom boravku, ormari puni izblijedjelih haljina, i dječje igračke razbacane po podu jedne od soba.
Ali kad je Ana došla do podruma, srce joj je počelo ubrzano lupati. Vrata su bila zaključana s vanjske strane, kao da je netko htio zapečatiti ono što se unutra nalazilo. S mukom ih je otvorila, i ispred nje se pružilo stepenište koje je vodilo u tamu. Spustila se, a zrak je postajao sve hladniji i teži. Na zidu je pronašla stare fotografije obitelji Savić. Na posljednjoj fotografiji, u kutu, stajala je figura koja nije pripadala obitelji – visoka sjena bez lica.
U trenutku kad je podigla kameru, nešto ju je povuklo prema tlu. Iz mraka su odjekivali šapat i smijeh – hladan, beživotan smijeh. Ana je pokušala pobjeći, ali vrata podruma su se zatvorila iza nje. Na diktafonu je kasnije pronađena posljednja snimka – njen vrisak i glas koji je tiho šaputao: *"Oni nikada ne odlaze."*
Nakon te noći, Ana više nije viđena. Kuća i dalje stoji, tiha i tamna, čuvajući svoje mračne tajne, a mještani se još dublje klone ulice koja vodi prema njoj. Samo rijetki prolaznici govore kako vide lice mlade žene u razbijenom prozoru, kako doziva u pomoć, no nitko se ne usuđuje odgovoriti.
Primjedbe
Objavi komentar