### Demonski Kočijaš
U malom selu zavučenom duboko u brdima, šuškalo se o ukletoj stazi koja je vodila kroz mračnu šumu. Mještani su govorili da nitko ko bi krenuo tom stazom nakon zalaska sunca nikada ne bi stigao na svoje odredište. Priče su se prenosile s koljena na koljeno, a svaka je imala jedno zajedničko: demonskog kočijaša.
Kočijaš je, kako su legende tvrdile, bio osuđen duh čovjeka koji je u prošlim stoljećima prevozio duše mrtvih, ali je prekršio pravila svijeta mrtvih kako bi spasio voljenu osobu. Kazna za njegov čin bila je vječna prokletost – da luta zemljom, skupljajući izgubljene i nesretne duše kako bi ih odvezao pravo u dubine pakla.
---
### Noćna vožnja
Jedne zimske noći, mladić po imenu Milan odlučio je da skrati put do susjednog sela upravo tom ukletom stazom. Snježna oluja ga je zatekla na sredini šume, i dok je pokušavao da nađe zaklon, začuo je zvuk konja koji galopiraju i škripu točkova. Ispred njega se, niotkuda, pojavila kočija. Bila je ogromna, crna poput noći, s točkovima koji su sijali crvenom svjetlošću, kao da su iskovani od užarenog metala. Konji koji su vukli kočiju imali su sablasno bijele oči i dim im je izlazio iz nozdrva.
Kočijaš je bio visoka figura u crnom plaštu. Lice mu je bilo skriveno sjenkom, osim očiju koje su sjajile poput plamena. Bez rijči, pokazao je rukom Milanu da uđe.
---
### Put bez povratka
Milan je nevoljno ušao, nadajući se da će ga kočijaš odvesti do sela. Unutrašnjost kočije bila je hladna i tamna, s osjećajem nelagodnog prisustva. Milan je ubrzo primijetio da se put čini beskrajnim, a umjesto poznatih pejzaža, s prozora su se vidjeli krikovi duša i izmučena lica koja su ga promatrala.
Kad je Milan pokušao da se obrati kočijašu, glas mu je zastao u grlu. Kočijaš je tiho progovorio, glasom koji je bio hladniji od zime napolju:
"Odvesti ću te tamo gdje pripadaš."
Milan je shvatio da nije putnik u običnoj vožnji. Započeo je borbu sa svojim strahovima i pokušavao da otvori vrata kočije, ali su se zaključala sama od sebe. Panično je lupao, vikao, molio za milost, ali odgovora nije bilo.
---
### Otkrivenje
Na kraju, kočija se zaustavila. Milan je izašao, a prizor pred njim sledio mu je krv u žilama. Stajao je na ivici ponora, gdje su se beskonačni plameni vrtlozi spuštali u dubinu. Kočijaš se okrenuo prema njemu, lice mu se konačno razotkrilo – nije to bilo ljudsko lice, već iskrivljena maska bola i užasa, sa zubima nalik na oštrice.
"Bio si upozoren, ali si ipak kročio na moj put," rekao je kočijaš. "Sada tvoja duša pripada meni."
Milan je pokušao da pobjegne, ali zemlja pod njim se raspala, a ruke stotina duhova povukle su ga ka ponoru. Njegovi krici odjekivali su kroz šumu, dok su konji, kočija i demonski kočijaš nestali u noći.
---
### Tragovi u snijegu
Sljedećeg jutra, mještani su pronašli Milanove tragove u snijegu, ali oni su se završavali nasred uklete staze. Od njega nije bilo ni traga, osim iskrivljenog kolskog točka zakopanog u snijegu i mirisa sumpora u zraku.
Od tada, nitko više nije imao hrabrosti da kroči tom stazom, jer su znali: demonski kočijaš uvijek vreba one koji su dovoljno glupi da zakorače u njegov svijet.
Primjedbe
Objavi komentar