### Strašna priča: **Mračni hodnici napuštene umobolnice**
Na rubu grada, daleko od buke i svjetla, stoji stara napuštena umobolnica. Legenda kaže da je nekada bila utočište za one koje je društvo odbacilo. Danas, zgrada je svedena na ruševinu prekrivenu gustim bršljanom, a prozori su poput crnih rupa koje zrače hladnoćom.
Jedne kišne noći, troje prijatelja odlučilo je da uđe u umobolnicu. Vraćali su se s tuluma i htjeli da izazovu sudbinu. Sa sobom su ponijeli baterijske lampe i mobilne telefone, spremni da snime svoju avanturu.
Hodnici su bili uski i mračni, a zidovi prekriveni ljuštećom bojom. Vlažan miris i tišina su bili gotovo opipljivi. Dok su hodali, svaki korak odzvanjao je sablasno. Jedna od njih, Ivana, primijetila je crvene tragove na podu. "Izgleda kao krv", šapnula je. Svi su se nasmijali nervozno, uvjeravajući sebe da je to samo zahrđala voda.
Kada su stigli do sobe broj 13, vrata su bila odškrinuta. Na zidu je stajalo ispisano nešto što je ličilo na riječi, ali je bilo razmazano i nečitko. Stjepan, najhrabriji među njima, odlučio je da uđe. Čim je kročio unutra, vrata su se naglo zalupila. Ivana i Marko pokušali su da ih otvore, ali bez uspjeha. Čuli su Stjepanove povike, koji su brzo prešli u paniku. Svjetlost iz njegovog telefona treperila je kroz pukotinu vrata, a zatim nestala.
Odjednom, hodnikom je počeo da odjekuje smijeh – nečovječanski, histeričan smijeh. Ivana je počela da plače, dok je Marko, tresući se, pokušavao da razbije vrata. U tom trenutku, vrata su se sama otvorila. Sobu su zatekli praznu. Nije bilo ni traga Stjepanu, osim njegovog telefona, koji je sada pokazivao poruku: **"Niste trebali doći ovdje."**
Baterije na lampama počele su da se gase. Smijeh se pretvorio u šapat, a šapat u jezivu pjesmu. Kada su pokušali da pobjegnu, hodnici su se činili beskonačni. Zidovi su se pomjerali, vrata su se pojavljivala i nestajala. Ivana je nestala prva – Marko je samo čuo njen vrisak iza sebe. Kada se okrenuo, nije je bilo.
Sam u hodniku, Marko je počeo da trči. Srce mu je lupalo, a u plućima je osjećao vatru. Na kraju hodnika ugledao je izlaz, ali kad je stigao do njega, vrata su se pretvorila u zid. Zatim je osjetio hladnu ruku na ramenu. Glas mu je šapnuo na uho: **"Ovdje svi ostajemo zauvijek."**
Sutradan, policija je pronašla njihove automobile parkirane ispred zgrade, ali unutra nije bilo nikakvih tragova. Osim, naravno, sobe broj 13, u kojoj su na zidu sada stajale jasno ispisane riječi:
**"Još troje zauvijek ovdje."**
I dalje se priča da se noću iz zgrade čuju krici i smijeh, a nijedan hrabri istraživač nije se vratio da ispriča šta se desilo unutra.
Primjedbe
Objavi komentar