Čudna priča o nevidljivom serijskom ubojici
Bilo je to jedno od onih zima kada je zrak bio hladan i surov, a magla se uvalila među ulične lampe, skrivajući svjetlo kao da želi zauvijek ugasiti grad. U malom, zabačenom naselju na periferiji, ljudi su šaptali o čudnim događajima koji su počeli dolaziti u središte medijske pozornosti. Nestali su ljudi, svi iz istog kvarta. Nisu ostali tragovi, ništa što bi upućivalo na to tko je odgovoran za te nestanke. Ipak, svakog su dana u novinama izlazili izvještaji o još jednoj osobi koja je nestala.
Zanimljivo, svi su bili sigurni u jednu stvar: niti jedan od nestalih nije imao ikakvu fizičku povredu. Ni krv, ni borba, ni tragovi. Nestali su kao da su jednostavno nestali u prazno, a svi su znali da ne bi mogli nestati bez traga. Riječ je bila o nečemu neobjašnjivom, nečemu što nije imalo logiku.
Na ulicama su se pojavile glasine o „nevidljivom serijskom ubojici“, zlu koje je sijalo strah među stanovništvom. Bilo je to strašno i nevjerojatno, ali o tome su ljudi počeli govoriti. Pričali su o tome kako su čuli korake, a zatim ništa. O tome kako su osjećali prisutnost nečega, no nisu mogli vidjeti ništa.
Među onima koji su pokušavali otkriti tko je počinitelj bio je i detektiv Borna Jurić. Bio je iskusan, ali do tada nije sreo nijednog ubojicu kao što je ovaj. Krenuo je istraživati sve tragove koji su vodili prema zagonetnim nestancima, no svaki pokušaj otkrivanja nečega konkretnog završavao je praznim rukama. Samo su se stari i bespomoćni ljudi povukli u svoje kuće i tiho pričali o nečemu čega se nisu smjeli ni prisjećati.
Jednog dana, u zoru, Borna je otišao u posljednji kvart koji je bio pogođen. Tu je otkrio nešto što ga je šokiralo – kuća koju je posjetio bila je prazna, ali sav je zrak imao težinu, kao da je netko upravo napustio prostor, ostavljajući iza sebe miris nečega poznatog, ali istovremeno i potpuno stranog.
Tajanstveni „nevidljivi ubojica“ nije koristio nikakvo oružje. Njegova snaga bila je u tome što je znao kako se sakriti, kako zavarati i nestati bez traga. A Borna je sve dublje ulazio u psihološku igru s njim. U nekom trenutku, shvatio je da možda nije riječ o ubojici u klasičnom smislu – možda je on zapravo najopasniji oblik predatora, onaj koji ljudima oduzima nadu, ostavljajući ih u stanju potpunog nesvjesnog straha.
Bilo je to zlo koje nije dolazilo izvan ljudi, nego iznutra, i ono je hodalo među njima. Možda je u stvarnosti „nevidljivost“ bila samo metafora za strah koji je bio neuhvatljiv, za zlo koje je bilo prisutno u svima nama, samo ne uvijek uočljivo.
A onda, jednoga dana, nestao je i detektiv Borna Jurić. Bez traga. Niti jedan trag. Samo šapat u magli.
Primjedbe
Objavi komentar