Bankar i vrag
U malom, mirnom gradiću na rubu planine živio je bankar po imenu Viktor. Bio je poznat po svom bogatstvu, ali i po pohlepi. Njegova banka bila je najveća u regiji, a on nikada nije propuštao priliku da zaradi još koji dinar, često na račun siromašnih seljaka.
Jedne noći, dok je sjedio za svojim masivnim drvenim stolom u raskošnom uredu, Viktor je primijetio čudnu figuru u odrazu prozora. Okrenuvši se, ugledao je čovjeka u crnom ogrtaču s očima koje su sjale poput plamena.
„Ko si ti?“ upitao je Viktor drhtavim glasom.
„Prijatelj“, odgovori stranac s osmijehom koji mu je ledom obavio srce. „Došao sam ti pomoći.“
Viktor je znao da ovo nije običan čovjek. Bio je to vrag, ali pohlepa u njemu bila je jača od straha. „Kako mi možeš pomoći?“ upitao je.
Vrag mu je ponudio jednostavan dogovor: „Za svaku dušu koju zadužiš i ostaviš u bijedi, tvoje bogatstvo će se udvostručiti.“
Bez oklijevanja, Viktor je prihvatio ponudu. Ubrzo, njegovo bogatstvo je raslo brzinom koju nije mogao zamisliti. Ljudi su gubili domove, imanja, čak i obitelji zbog dugova koje nisu mogli vratiti. Banka je postala simbol tame, a Viktor najbogatiji čovjek u zemlji.
Ali s vremenom, počele su ga proganjati čudne stvari. Noću je čuo šapat koji ga je pozivao imenom. Njegov odraz u ogledalu postajao je iskrivljen, nalik vragu kojeg je sreo. Ljudi su ga izbjegavali, govoreći da je proklet.
Jedne olujne noći, Viktor se zatvorio u svoj ured, očajan i prestravljen. Šapat je postao glasniji, a zrcalo na zidu se razbilo samo od sebe. Iz razbijenog stakla pojavio se vrag.
„Došao sam po svoje“, rekao je, sada bez osmijeha.
„Ali zašto? Sve sam učinio što si tražio!“ protestirao je Viktor.
„Upravo tako“, odgovori vrag. „Svaka zadužena duša pripada meni. Ali sada si zaboravio na najvažniju – tvoju vlastitu.“
Viktor je pokušao pobjeći, ali više nije bilo izlaza. Njegov krik odjekivao je gradom, a ujutro, kada su ga pronašli, u uredu je bio samo pepeo. Banka je ubrzo propala, a seljaci su pričali priču o pohlepnom bankaru koji je prodao svoju dušu.
Od tog dana, svaki put kad bi u tom uredu zapalili svijeću, plamen bi zatreperio kao da ga nešto ili neko pomjera – možda podsjetnik da pohlepa uvijek ima svoju cijenu.
Primjedbe
Objavi komentar