U srcu zabačenih planina, daleko od ljudskih naselja, postojala je zla legenda koja je prožela svaki šumoviti kutak i mračnu dolinu. To je bila priča o drevnom duhu, biću koje je vladalo planinama još prije nego što su ljudi kročili tim putem.
Taj zli duh, poznat kao *Vršni sjenolik*, bio je stvorenje sa višestrukim licima, svakim iz kojeg su virile oči prekrivene maglom. Na njegovom vratu visio je okrugli amulet sa runama, čija je moć oduzimala duše onih koji su ga ugledali. Zloglasni duh bio je zaštitnik starog hrasta na vrhu planine, hrasta koji je, prema legendi, bio posvećen drevnim bogovima, ali su mu oni okrenuli leđa kada je počeo koristiti svoju moć za zle svrhe.
Za svakog tko bi došao do hrasta, zli duh bi se pojavio, zračeći hladnoćom i maglom. Njegovo prisustvo bi preplavilo zemlju, a zrak bi postao gušći, skoro nepodnošljiv. U trenutku kada bi njegova ruka, koja je izgledala kao vrh ledenog stuba, dotakla tlo, u njemu bi ostao neizbrisiv trag – trag duše, koju je uzeo za sebe.
Jednog dana, mladi putnik po imenu Elija, željan da istraži tajne drevnih planina, odlučio je da pronađe hrast i razjasni misteriju. Bio je svjestan priča o Vršnom sjenoliku, ali je vjerovao da su to samo bajke. Iako je upozoren, Elija je krenuo putem, ne sluteći šta ga čeka.
Dok se penjao uz strme staze, dimnjak magle je počeo da se snižava, a sa svakim korakom, planina je postajala tiša. Po dolasku do hrasta, noć je obavijala planine. Elija je stajao pred drvetom, osjećajući hladnoću koja je prožimala njegove kosti. U tom trenutku, magla se razdvojila, a iz nje je izrastao zli duh, sa okrutnim smješkom na jednom od svojih mnogih lica.
Duh je šapnuo: "Tvoje duše ne pripadaju tebi, mladi putniče." Svileni glas je nosio stari jezik, zaražen mržnjom. I prije nego što je Elija mogao da reagira, duh ga je dodirnuo, a u tom trenutku Elija je osjetio kako njegova snaga i volja nestaju, njegov um blijedi, a tijelo postaje hladno kao kamen.
Ali, u posljednjem trenutku, Elija se sjetio stare mudrosti koju je čuo dok je putovao – istina o hrastu. On nije bio samo drvo, već su njegove korijene čuvali božanski zaštitnici. Bez obzira na zlu moć duha, hrast je bio najjači simbol svetlosti i nade.
Uz posljednje snage, Elija je pomislio na to drvo i sve ono što je predstavljao – ljubav, vjeru i hrabrost. U trenutku kada je duh krenuo da uzme njegovu dušu, snaga hrasta je eksplodirala kroz njega, ispunjavajući ga svjetlom koje je progutalo mračnog Vršnog sjenolika.
Duh je vrisnuo, a planina je zadrhtala, dok je tijelo Elije nestajalo u svjetlosti. Iako je nestao, Elijin podvig nije bio zaboravljen. Legenda je živjela, a hrast je postao još snažniji. Zli duh više nije imao snage da izlazi iz magle.
No, u dugim noćima, oni koji putuju tim planinama mogu osjetiti hladnu ruku na svom ramenu i vidjeti oči koje svuda vrebaju. To je samo podsjećanje na ono što je nekoć bilo, ali hrast, sada bez sjenke, i dalje štiti onoga tko u njega vjeruje.
Primjedbe
Objavi komentar