### *Princ tame koji je gutao duše*
U zaboravljenom kraljevstvu, gde je noć večer vječnosti, postojao je princ čije ime nije smjelo biti izgovoreno. Njegovo ime, kao i njegovo postojanje, bilo je povezano sa strahom i mračnim legendama. Zvao se Azrail, a bio je poznat kao *Princ Tame*.
Njegovo kraljevstvo bilo je okruženo tamnom šumom, čiji su drveće i grmlje nosili hladnu, zagušljivu maglu. Ljudi koji su živjeli u tom kraju često su pričali o tome kako noću, pri punom mjesecu, iz šume izlazi neobičan i strašan zvuk — kao da netko uporno guta zrk, duboko, nečujno, ali užasavajuće.
Azrail nije bio običan princ. Njegova moć je bila duboko ukorijenjena u okultnoj magiji, mračnim ritualima i krvavim žrtvama. Njegovo srce nije bilo od mesa, nego od tame. U svojoj žudnji za vlašću, pronašao je način da proguta duše svojih podanika, čineći ih dijelom svoje moći, a ostavljajući ih zauvvijek izgubljenima u tami njegovog carstva.
Svaka duša koju je progutao činila ga je jačim, a zemlja pod njegovom vlašću još tmurnijom. Ljudi su govorili da bi oni koji su u njegovom kraljevstvu nestali, nestajali bez traga, a njihove duše nestajale u njegovim očima — tamnim, neprozirnim ogledalima tame. A oni koji su preživjeli, postajali su puki oblici, hodajući sjenke, bez volje, bez života.
Jednog dana, u svom tragu za vladavinom nad cijelim svijetom, Azrail je saznao za drevnu magiju koja je navodno mogla da ga oslobodi okova svoje tame i učini ga gospodarom svih svjetova. Da bi je pronašao, morao je da se spusti u najdublje prostranstvo, u zemlju zaboravljenih duša — mjesto gdje su živjeli samo oni koje je već progutao. Krenuo je u tu opasnu potragu, ali nije znao da je on sam postao dio zla koje je stvorio.
Kako je silazio dublje u mračnu podzemnu tamu, sretao je duše svojih bivših podanika. Njihove nijeme oči i iskrivljena lica bila su poput sjenki koje su šaptale. "Pomogni nam!" — zavapile su duše, ali Azrail nije osjećao suosjećanje. Nije ni znao kako da ih spasi. Njegova jedina želja bila je da postane moćan, nevin i neuračunljiv.
No, dok je hodao kroz tu beskrajnu tamu, sve su duše počele da se pojavljuju oko njega. Polako su ga okruživale. On je znao da je to samo iluzija, da su to samo sjenke koje pokušavaju da ga povuku. Ali tada je osjetio kako se nešto mijenja u njemu.
Duše su postale sve jače, a njegova moć počela da se povlači. On je gubio snagu, osjećajući kako se njegova unutarnja tama, koju je čuvao toliko godina, polako rasplinjuje. Šapat je postajao snažniji. "Vratimo ti duše… Vratimo ti onu moć koju si izgubio."
Nekada snažan i nemilosrdan, Azrail je sada počeo da osjeća gubitak. Njegova snaga nije dolazila više iz tame, već iz duša koje je progutao. Osjećao je da se sam pretvara u prazninu. Duše su ga obgrlile, zračeći tugom i patnjom, a on je shvatio da je on — onaj koji je živio od straha i bola — zapravo postao njihov zarobljenik.
U trenutku kada je pomislio da je konačno slomljen, čuo je jedan posljednji šapat, tihi, gotovo nečujni: "Vrati nam duše, i možda ćeš naći slobodu." Azrail, prepun stresa i patnje, stajao je u tami, nemoćan pred vlastitom sudbinom.
Ali i tada, još uvijek željan moći, odlučio je da nastavi. Nikada nije odustao od svoje žudnje za vladavinom, ni pred vlastitim uništenjem. Jer, tako je nastao legendarni mit o princu koji je gutao duše, iako je sam postao zarobljenik svojih želja i zla koje je stvorio.
A tko zna? Možda još uvijek hoda, negdje, u mračnim predjelima, progutavši još mnogo duša, ali nikada ne oslobođen.
Primjedbe
Objavi komentar