**Sablasne sjene u zaboravljenom selu**
Duboko u srcu brdovitog kraja, okruženo gustim šumama, ležalo je napušteno selo zvano Glogovnik. Nekoć dom mnogih obitelji, danas je bilo tek ruševina prekrivena divljim raslinjem. Ljudi iz okolnih mjesta izbjegavali su ga spominjati, a kada bi netko spomenuo Glogovnik, uvijek bi spuštali glas, kao da bi to moglo privući nešto mračno.
Prije više od pedeset godina, pričalo se, selo je pogodila zlokobna nesreća. Svatko tko bi ušao u Glogovnik, više se nije vraćao. Sjena je padala na to mjesto, sablasna i neobjašnjiva. Stanovnici su ga napuštali jedan po jedan, a s vremenom nitko više nije imao hrabrosti kročiti na njegovo tlo.
Jedne kišne noći, trojica mladih istraživača odlučiše razbiti mit. Luka, Petra i Ivan, naoružani samo svjetiljkama i kamerama, krenuli su prema selu. Kiša je uporno padala dok su hodali blatnjavim stazama, no njihova radoznalost bila je jača od straha.
Kada su stigli, našli su se pred ulaznim drvenim vratima, napola istrulim, s uklesanim simbolima koje nisu prepoznali. Ušli su u selo i osjetili kako temperatura pada, iako je kiša prestala. Ulicama se vukla magla, a kuće su stajale tihe, poput stražara mrtvih duša.
Prva noć je prošla mirno, no Petra je tvrdila da je čula korake izvan šatora. Luka i Ivan su je uvjeravali da je to bio samo vjetar. Sljedeće noći, dok su istraživali jednu od sačuvanijih kuća, sjena se pomakla u kutu sobe.
"Jesi li to vidio?" šapnuo je Ivan, a Petra je upalila svjetiljku i obasjala prazni prostor. Ništa nije bilo tamo.
"Samo refleksija," odvratio je Luka, iako nije zvučao uvjerljivo.
No kako je noć odmicala, sjenke su postajale upornije. Pojavljivale su se iza ugača, na zidovima i kroz prozore. Nisu bile samo odrazi; gibale su se neovisno, kao da ih vodi vlastita volja.
U jednoj od kuća pronašli su dnevnik starog stanovnika. Stranice su bile vlažne, ali na nekima su se još uvijek mogli pročitati ulomci:
"Ne smijemo gledati u oči onima iz magle. Oni vide kroz nas. Oni nas zovu imenom, ali to nije naš glas."
Dok su čitali, sjene su se počele skupljati oko njih. Glasovi su počeli šaptati iz tame, zovući ih po imenu. Luka je prvi potrčao prema izlazu, dok su Petra i Ivan slijedili za njim. Ali selo se činilo beskrajnim, kao da se staze vrte u krug.
Na kraju su jedva pronašli put natrag do ulaza. Kad su prešli granicu Glogovnika, sve je utihnulo. Nisu se osvrtali, no u magli iza njih, sjene su ostale stajati, nepomične, kao da promatraju i čekaju sljedeće posjetitelje.
Trojica mladih zakleli su se da nikome neće govoriti što su vidjeli. Ali priča o sablasnim sjenama nastavila se prenositi među ljudima. I Glogovnik je ostao nepomućen, zamrznut u vremenu, mjesto gdje se čak i sjene boje sunca.
Primjedbe
Objavi komentar