**Jeziva priča o sablasnom kovaču**
U malom i zabačenom selu, na kraju guste šume, postojao je kovač koji je bio poznat po svom umijeću, ali i po svojoj misterioznoj prošlosti. Njegovo ime bilo je Marko, ali nije mnogo ljudi znalo mnogo o njemu. Iako je bio vrstan majstor, svi su izbjegavali njegovu radnju, a još više njegovu kuću koja je stajala uz usamljeni put, daleko od ostatka sela. Ljudi su pričali da su se noću čuli čudni zvukovi iz njegove radionice – zveket čekića, škripa kovačkog kladiva, kao da je nešto u žestokom plamenu. Ali šta točno, nitko nije znao.
Jednog hladnog zimskog dana, mladić po imenu Luka, koji je bio nov u selu, odlučio je da sazna šta se dešava sa kovačem. Njegova radoznalost bila je jača od straha. Otišao je do kovačke radionice i pokucao na vrata. Za nekoliko trenutaka, vrata su se otvorila, a na njima je stajao Marko, sa ozbiljnim pogledom.
„Šta želiš, mladiću?“ upitao je kovač tiho, sa blagim naglaskom straha u glasu.
Luka je, premda pomalo nervozan, odgovorio: „Htio bih da vidim tvoje radove, možda nešto od toga bude korisno za mene.“
Kovač ga je pozvao da uđe, ali samo u radnu prostoriju, nikako u kuću. Kad je Luka ušao, zatekao je prizor koji ga je šokirao – zidovi su bili prekriveni divnim metalnim radovima, ali svi su bili u neobičnim oblicima: ljudskih figura, krvoločnih zvijeri, a na stolu je ležao metalni leš, sav od čudnih, crvenih nijansi.
„To je moj najnoviji rad“, rekao je Marko, „nešto što nitko drugi ne može da stvori. Samo oni sa... određenim znanjem mogu da ga oblikuju.“
Luka nije mogao da izdrži. Zbunjeno je pitao: „Šta misliš pod tim?“
Marko ga je pogledao, a tada je Luka primijetio nešto što ga je prestravilo. Kovačeve oči bile su potpuno crne, bez tragova bijele boje. Kovač je smirenim tonom nastavio: „Ponekad, u metalu, žive duše. Duše onih koji su zgriješili, duše onih koji nisu završili svoj posao... ili duše onih koji su umrli kroz nesreće. A kada im daješ oblik, oni ti se zahvaljuju. Ali...“
U tom trenutku, iz radionice je odjednom došao glas, tihi šapat, poput nečijeg zagonetnog poziva. Luka se okrenuo, ali ništa nije mogao da vidi. Kovač se nije pomjerao, kao da je čekao da se nešto dogodi.
„Nešto nije u redu“, pomislio je Luka. „Ovaj čovjek nije samo kovač. On je… nešto više.“
Nekoliko trenutaka kasnije, čuo je zvuk kovanja, ali umesto čekića na čeliku, čuo je zvuke koji su više podsjećali na ljudske krike, zaglušujući i strašni. U tom trenutku, oči su mu se za trenutak zamaglile, i samo je vidio sjenke koje su se kretale oko njega.
„Oni su svi ovdje“, prošaputao je Marko. „Svaka duša koju sam stvorio... svaka žrtva...“
U tom trenutku, Luka je shvatio – svaki metalni oblik bio je više od običnog predmeta. Svaka figura bila je zapravo zapečaćena duša, ukleta, koja nije mogla da nađe mir. Luka je prepoznao užas u Markovom pogledu, ali bilo je prekasno da pobjegne. Prije nego što je mogao da se okrene, osjećao je čudne ruke koje su ga uhvatile, polako ga vukle ka radnom stolu.
Marko je, sa blago zlokobnim osmjehom, rekao: „Ti si sada moj novi umjetnički rad. Tvoje ime će biti zauvijek utisnuto u metal...“
I tako, mladi Luka je nestao, a u radionici kovača ostao je samo još jedan metalni oblik – figura mladića, sa crnim očima, koja je zauvijek stajala uz one druge, uklete duše.
Od tada, selo nikada više nije bilo isto. Pričalo se da noću, iz daljine, dolaze čudni zvuci – iako je kovač nestao, čekići i kladiva nisu stajali.
Primjedbe
Objavi komentar