**Strašna priča o usamljenoj ukletoj kući**
Dugih godina stajala je kuća na rubu sela, skrivena među gustim šumama koje su je okruživale sa svih strana. Bila je usamljena, zaboravljena od svih, osim onih koji su čuli o njenoj mračnoj prošlosti i groznim pričama koje su kružile o njoj. Stanovnici sela su je zvali "Ukleta kuća" i svi su izbjegavali da se približe, jer su znali da se ništa dobro ne može desiti onome ko zakorači na njen prag.
Priča o kući počinje davno, prije više od jednog vijeka, kada je u njoj živjela obitelj Tilović. Obitelj je bila sretna, barem na prvi pogled. Otac, Marko, majka Ivana i dvoje male djece živjeli su mirnim životom, sve dok jednog dana nisu nestali. Nitko nije znao šta se dogodilo, niti su pronađeni tragovi koji bi ukazivali na to. Kuća je ostala prazna, ali priče o nečemu zlu koje je tamo obitavalo počele su da se šire.
Ubrzo su seljani počeli primjećivati neobične stvari. Noću su čuli tihe zvuke dolazeći iz pravca kuće – tihu djecu koja su se smještala u tami, škripu vrata koja su se otvarala bez razloga, svjetlo koje je magično sijalo kroz prozore, iako u njoj nije bilo nikog. Neki su tvrdili da su viđali sjenke kroz prozore, sjenke koje nisu pripadale nijednom živom biću. Bilo je to kao da je kuća sama imala svoju volju i nastojala zadržati ono što je jednom bilo izgubljeno.
Iako su mnogi pokušavali da zaborave, nekoliko hrabrih je odlučilo da otkrije istinu. Jedne noći, grupa mladih ljudi, odlučivši da raskinu sa strahom, otišla je do kuće. Nisu ih sprječavale ni uske staze prekrivene lišćem, ni šumovi iz šume koji su ih podsjećali na nešto nevidljivo, što ih je pratilo. Onda su došli do vrata kuće. Kroz drvene daske su osjećali hladnoću koja nije dolazila iz vanjskog svijeta. Osjećali su je u svojim kostima.
Kad su ušli u kuću, sve je bilo prekriveno slojem prašine, a tavanica je ponekad škripala, kao da je nešto pod njenom težinom. I dok su obilazili sobe, dolazili su do nekih nesvjetskih pojava – nečiji šapat u mraku, vrata koja su se sama zatvarala, kao da ih je nešto vodilo. No, najstrašniji trenutak nastao je kada su došli u podrum.
U podrumu, iza vrata koja nisu bila tu kada su ušli, stajali su naslonjeni na zid – staro ogledalo. Ogledalo nije bilo obično. Njegova površina je bila prekrivena prljavštinom, ali kad su ga dotakli, iz njega je iskočila slika – obitelji Tilović, točno onako kako su izgledali prije nestanka, ali sa zlovoljnim izrazima na licima. Tada su shvatili da nešto nije u redu. Zrak je postao gušći, a njihovo srce počelo brže da kuca. Nisu mogli da pobjegnu od stresa i straha. Ogledalo je zračilo nekim neprepoznavanjem, kao da su se nalazili u stvarnosti koja nije njihova.
I od tada, nitko nije čuo za njih. Priča o kući i dalje živi u srcima onih koji su je preživjeli, a ona ostaje uvijek tamo, usamljena, čekajući sljedeće posjetioce da otkriju njene tajne. Iako je kuća srušena prije nekoliko godina, priče o ukletim duhovima koji je još uvek nastanjuju nikada nisu prestale da kruže.
Zato, kada nekad prolazite kroz šumu i primijetite tihu kuću koja se čini kao da je još uvijek tu, zastanite na trenutak. Možda ćete čuti šapat koji je još uvek zarobljen u zidovima koji šute…
Primjedbe
Objavi komentar