Evo priče o drevnom mračnom duhu:
---
**Sjenka Bez Imena**
U davna vremena, kada su šume bile guste, a sela samo točkice svjetlosti u beskrajnoj tami, pričalo se o duhu koji je vladao noćima. Taj duh, poznat samo kao Sjenka Bez Imena, nije imao oblik ni glas, ali njegova prisutnost bila je dovoljna da smrzava krv u venama i najhrabrijem ratniku.
Kažu da je Sjenka nastala iz tuge jedne žene čija je obitelj nestala u oluji. Njeno zapomaganje prolilo se kroz šumu poput otrova, vezujući se za drevna stabla i zemlju natopljenu suzama. Njena tuga postala je mržnja, a mržnja stvorila biće koje nije poznavalo ni ljubav, ni mir.
Sjenka je dolazila kada bi mjesec bio skriven iza oblaka, a vjetrovi donosili miris truleži. Ljudi su vjerovali da ona luta šumama tražeći one koji su se usudili prijeći granicu svjetlosti i tame. Onaj tko bi pogledao u oči Sjenke - oči koje niko nikada nije vidio, ali svi su ih zamišljali kao ognjene ili ledene - bio bi izgubljen zauvijek. Kažu da bi ti nesretnici nestajali bez traga, a jedini znak njihovog postojanja bio bi oštar krik koji je odzvanjao kroz noć.
Jedne zime, mladi lovac po imenu Marko odlučio je da dokaže svoje junaštvo. Selo ga je upozoravalo: "Ne idi u šumu poslije zalaska sunca. Sjenka će te pronaći!" Ali Marko nije vjerovao u stare priče. Nosio je svoj luk i baklju, koračajući kroz guste drvorede, smijući se vlastitim strahovima.
No, kako je noć odmicala, tišina postade neprirodna. Vjetar je stao, drveće se nije micalo, a sjenke su postale gušće, skoro opipljive. Marko je osjećao kako ga promatraju oči iz mraka, ali nije smio da stane. Srce mu je kucalo brže dok je ugledao oblik - maglovitu figuru koja nije imala jasno lice. Bio je to trenutak kada se suočio s legendom.
Sjenka mu nije rekla nijednu riječ, ali u njegovim mislima začuo je glasove - šapate izgubljenih duša. U njima je bila tuga, gnjev i nešto mnogo gore, praznina. Marko je pokušao da napne luk, ali njegove ruke su se tresle. Plamen njegove baklje naglo se ugasio, a tama ga je progutala.
Sljedećeg jutra, u šumi nije bilo nikakvog traga Marka. Ljudi su našli samo njegov luk, slomljen na pola, i u snijegu, tragove koji su vodili u sjenke i nestajali u beskraju.
Od tada, nitko više nije ulazio u šumu nakon što bi sunce zašlo. Priča o Marku i Sjenki Bez Imena prenosila se sa koljena na koljeno, kao opomena da tuga i gnjev mogu stvoriti sile koje ne mogu biti shvaćene, ni zaustavljene.
I kažu, ako se šetate šumom noću i osjetite hladnoću koja ne dolazi od vjetra, možda vas Sjenka promatra. Samo se nemojte osvrtati, jer ako joj pogledate u oči, vaša priča nikada neće biti ispričana.
---
Šta misliš o priči? 😏
Primjedbe
Objavi komentar