**Kralj Tiranin: Legenda o Crnoj Kruni**
Nekada davno, u zemlji prekrivenoj maglom i sjenama, vladao je kralj poznat kao Aldric Crnokruni. Njegovo ime bilo je šaptano s jezom, a njegova vladavina bila je obilježena strahom i krvlju. Legende su govorile da mu je srce skamenjeno, da mu je krv crna poput tinte te da se hrani patnjom svojih podanika.
### **Uspon tiranina**
Aldric je došao na tron nakon što je vlastitog oca, voljenog kralja Haralda, otrovao na gozbi. Njegova majka, plemenita kraljica Elaria, nestala je iste noći, a mnogi su vjerovali da je bačena u mračne katakombe dvorca. Svoju moć učvrstio je bez milosti – plemiće koji su mu se suprotstavili razapeo je na zidove tvrđave, a siromašne seljake tjerao je da mu grade kule i mostove, ne mareći za živote izgubljene u tom procesu.
Pričalo se da mu je kraljevsku krunu dao sam demon iz ponora – kovana u paklenom plamenu, nosila je ukletu moć. Njegov pogled postao je hladan poput leda, a dodir mu je nosio bolest i smrt. Nitko nije znao je li doista čovjek ili utjelovljenje tame koja je obavila kraljevstvo.
### **Kazne i užasi**
Kralj Aldric uveo je neviđene okrutnosti. Ljude je kažnjavao zbog najmanjih uvreda, a oni koji su se usudili izgovoriti njegovo ime u negativnom svjetlu bili su progutani vatrom. Njegovi dvorjani nisu znali je li strašnije gledati ga u oči ili osjećati njegov ledeni dah na vratu. Njegovi vitezovi, obučeni u crni oklop, bili su bez lica, bez duše – samo poslušni izvršitelji njegove volje.
Jedne noći, crveni mjesec obasjao je dvorac, a jezivi jauci odzvanjali su kroz kraljevstvo. Govorilo se da je Aldric prinio žrtvu – deset plemićkih kćeri – kako bi dobio još stotinu godina života. Tko god je preživio tu noć, nikada nije progovorio o onome što je vidio.
### **Pad i prokletstvo**
No, čak ni najveći tirani ne vladaju zauvijek. Pobuna je započela u najdubljoj zimi, kada je glad pritisnula narod. Predvođeni ratnikom po imenu Edric Svjetlokosi, seljaci i preživjeli plemići opsjeli su dvorac. Bitka je trajala tri dana, dok konačno nisu provalili u dvoranu prijestolja.
Ali Aldrica nisu našli. Na njegovu prijestolju ležala je samo njegova crna kruna, a iz sjene se čuo duboki, podrugljiv smijeh. Od te noći, tvrđava je ostala napuštena, a svaki onaj koji je pokušao nositi krunu nestao bi bez traga.
Kraljevstvo se oporavilo, ali legenda o Aldricu Crnokrunom nikada nije zaboravljena. Seljani i dalje šapuću da u noćima crvenog mjeseca, ako dovoljno pažljivo osluškuješ, možeš čuti njegovo ime u vjetru – i osjetiti ledeni dah iza vrata.
**A možda… možda samo čeka pravi trenutak da se vrati.**
Primjedbe
Objavi komentar