Evo kratke priče o profesoru opsjednutom najgorim zlim duhovima:
---
### **Profesorova opsesija**
Profesor Viktor Marković bio je poznat kao izuzetno obrazovan čovjek. Predavao je demonologiju na prestižnom univerzitetu i bio je autor nekoliko knjiga o natprirodnom. Međutim, njegova predanost temi graničila je s opsesijom. U mračnom kutu svoje radne sobe držao je kolekciju starih grimorija, artefakata i talismana, od kojih su neki bili toliko zlokobni da ih niko nije želio ni dodirnuti.
Jedne noći, dok je istraživao drevni rukopis poznat kao "Knjiga Senki", naišao je na ritual za prizivanje entiteta koji su opisani kao "najgori među zlim duhovima". Legenda je tvrdila da ovi duhovi dolaze iz same srži pakla, donoseći haos i patnju. Za Viktora, ovo nije bio samo izazov – bio je to poziv da dokaže svoj akademski autoritet.
Bez oklijevanja, pripremio je sve što je ritual zahtijevao. Zapalio je crne svijeće, nacrtao složene simbole na podu svoje radne sobe i počeo recitirati zagonetni tekst. Vazduh u sobi postao je težak, a svetlost svijeća počela je treperiti kao da ih nešto nevidljivo pokušava ugasiti.
Odjednom se čuo prodoran, ledeni glas:
"Zašto si nas dozvao, smrtniku?"
Ispred njega pojavila se sjenka, crna poput noći, koja se polako oblikovala u humanoidni lik. Viktor je osjećao strah, ali i opijenu znatiželju. Počeo je postavljati pitanja, pokušavajući zabilježiti sve odgovore u svoj dnevnik. Međutim, što je duže razgovarao s duhovima, to su oni postajali prisutniji. Zidovi sobe počeli su pucati, a knjige su same padale s polica.
Shvatio je da je napravio grešku. Ovi duhovi nisu bili zainteresovani za znanje – oni su željeli njegovu dušu. Njegovo tijelo ukočilo se, a sjenka mu je prišla bliže, šapućući zlokobne riječi koje su ga progonile čak i kad je zatvorio oči. Pokušao je prekinuti ritual, ali je bio prekasno.
Narednog jutra, studenti su ga našli kako sjedi za svojim stolom, zureći u prazno. Njegove oči bile su crne kao ugalj, a na podu su bili ispisani simboli koje niko nije mogao razumjeti. Profesor Marković više nikada nije bio isti – govorio je u šiframa, tvrdio da ga duhovi prate i noću vrištao iz sveg glasa.
Na univerzitetu su kružile glasine da duhovi koje je prizvao nikada nisu napustili njegovu sobu. Navodno su i naredni profesori koji su predavali u istoj prostoriji doživljavali čudne nesreće – od pucanja prozora usred tihe noći do jezivih šaputanja koja su odzvanjala iz zidova.
Profesor Marković postao je upozorenje za sve one koji su se igrali sa stvarima koje ne razumiju – jer ponekad, potraga za znanjem otvori vrata koja je nemoguće zatvoriti.
---
Šta misliš o priči? Treba li nešto dodati? 😊
Primjedbe
Objavi komentar