### Priča o Starom Vukodlaku
U jednom malenom selu, daleko od bučnih gradova i svjetlosti, ležala je priča koja se šaptala samo među starijima. Na rubu guste šume, gdje je magla uvijek bila gusta poput zavjese, živio je stari vukodlak. Njegovo ime nitko nije znao, a njegovo lice nitko nije vidio. Seljani su ga nazivali jednostavno "Stari".
Govorkalo se da je nekada bio čovjek, drvosječa po imenu Ilija, koji je živio jednostavnim životom sa svojom ženom i sinom. Jedne ledene zimske noći, dok se vraćao kući kroz šumu, čuo je zavijanje koje je ledilo krv. Mislio je da je to samo gladan vuk, ali iz sjene su ga zaskočila žuta, nemilosrdna oči. Bio je to ogromni crni vuk, snažan i strašan. U toj borbi, Ilija je bio ranjen, no preživio je. Rana nije bila obična. S vremenom je primijetio kako se mijenja – kako ga mjesečina sve više privlači, kako mu je krv vrela kad bi vidio divljač, i kako su mu se zubi naoštrili.
Godinama kasnije, Ilija je nestao iz sela, ostavljajući svoju obitelj iza sebe. Ljudi su ga zaboravili, ali nisu zaboravili stvorenje koje se počelo pojavljivati u noćima punog mjeseca. Bilo je to veliko, zastrašujuće stvorenje s očima koje su nosile tragove tuge. Šaputalo se da to nije običan vukodlak – Stari nije progonio ljude, osim ako su mu se približili. U šumi je lovio samo divlje životinje, a u selu su ponekad pronalazili ostavljene košare s bobicama, gljivama i drvom za ogrjev.
Djeca su se bojala šume, ali najstariji među seljanima govorili su da je Stari zapravo čuvar. Kada bi neka obitelj upala u nevolju – izgubljena u snijegu ili napadnuta od divljih zvijeri – često bi se pričalo kako bi ih pratio ogromni crni vuk i usmjerio na sigurno.
Jedne noći, mlada djevojka po imenu Mila izgubila se u šumi dok je tražila ljekovito bilje za bolesnu majku. Mrak je bio gust, a vjetar hladan. Čula je zavijanje i stegla mali nož koji je nosila za obranu. Iz sjene je izišao vuk, ogroman i strašan, ali nije nasrnuo. Samo ju je promatrao, a zatim polako krenuo naprijed, okrećući se da provjeri slijedi li ga. Mila je, prestravljena, ali bez drugog izbora, krenula za njim. Ubrzo ju je vuk doveo na rub šume, blizu sela.
Kad se okrenula da ga zahvali, vuka više nije bilo.
S godinama su seljani shvatili da Stari nije samo proklet, već i blagoslovljen. Bio je strašan podsjetnik na moć prirode, ali i njezinu milost. Uvijek su ostavljali hranu na rubu šume, kao znak zahvalnosti.
Jednog jutra, nakon mnogo godina, Stari je nestao. Nađeno je samo staro drveno sjekirče zakopano u snijegu i mali komadić tkanine, kao da je nekoć bio dio Ilijine odjeće. Seljani su znali – Stari je otišao zauvijek, možda pronašavši mir nakon desetljeća prokletstva.
Priča o starom vukodlaku nastavila je živjeti, kao opomena, ali i utjeha – jer čak i oni najstrašniji ponekad mogu biti zaštitnici.
Primjedbe
Objavi komentar