**Priča o zlom kočijašu Johnu**
Bila jednom jedna mala, uspavana varoš na rubu guste šume, poznata po mirnim ulicama i starim drvenim kućama. Ali u toj tihoj idili postojala je jedna mračna figura koja je svima ulijevala strah u kosti – zloglasni kočijaš John.
John je bio visok, s usahlim licem i prodornim očima koje su uvijek izgledale kao da prodiru u dušu svakog koga pogleda. Njegova kočija bila je stara, crna i ukrašena pohabanim crvenim zavjesama koje su na vjetru šuštale poput šapata. Kad bi Johnova kočija projurila ulicama, ljudi su zatvarali prozore i zaključavali vrata, šapćući molitve.
Pričalo se da je John nekoć bio običan kočijaš, veseo i pošten, koji je vozio ljude iz sela u grad. No, jedne tmurne noći, dogodila se nesreća – strašna oluja oborila je stablo na putu, prevrnuvši njegovu kočiju. Pri nesreći su poginuli bogati trgovac i njegova obitelj, koji su mu bili putnici. Nitko nije znao zašto je John preživio, ali on se vratio drugačiji – hladan, šutljiv i bez trunke suosjećanja.
Od tada, ljudi su primijetili da John više ne prevozi obične putnike. Govorilo se da viđa duhove, i da njegova kočija sad vozi one koji nikad ne stignu na svoje odredište. "Njegova kočija je prokleta," šaputale su bake djeci, "svatko tko u nju uđe – nestaje."
Jedne noći, mladić po imenu Thomas, koji je bio poznat po svojoj hrabrosti, odlučio je istražiti priče o zlom kočijašu. Pratio je Johna do ruba šume, gdje je kočija stajala nepomično, obasjana mjesečinom. No, kad je Thomas prišao bliže, iz kočije su se začuli jezivi glasovi, kao da unutra šapuće desetine glasova odjednom. Vrata su se sama od sebe otvorila, a unutrašnjost je bila obavijena gustim, crnim dimom.
John je izašao iz sjene, smireno, ali s jezivim osmijehom na licu. "Želiš li da te povezem?" upitao je glasom koji je zvučao istovremeno staro i hladno. Thomas je skupio hrabrost i odgovorio: "Ne bojim te se, Johne. Što kriješ u toj kočiji?"
John nije odgovorio. Umjesto toga, podigao je bič, i odjednom su se konji – koji nisu izgledali kao živa stvorenja, već kao kosturi s crvenim očima – trgnuli i počeli juriti prema Thomasu. Mladić je uspio skočiti u stranu, ali znao je da je vidio nešto što nije smio.
Od te noći, Thomas je govorio da John nije običan čovjek. "On ne vozi putnike," govorio je, "on skuplja duše. Njegova kočija nije od ovog svijeta."
Priča o zlom kočijašu Johnu prenosila se s generacije na generaciju. Ljudi su izbjegavali šumu i molili se da ne čuju zvuk njegovih kotača u noći. Ali svatko tko bi čuo to zloslutno kloparanje, znao je – kočijaš John dolazi. A kad jednom stigne, nema povratka.
Primjedbe
Objavi komentar