**Naslov: Tišina u Beskrajnom Svemiru**
Svemirska postaja **Helios-7** nalazila se na rubu poznatog svemira, usidrena u orbiti plinskog diva **Tartarus-9**. Nekada napredna istraživačka baza, sada je bila napuštena. Posljednja komunikacija iz Heliosa stigla je prije tri godine — nejasni, isprekidani signali praćeni jezivim vriskovima i šumovima.
Kapetan **Mara Voss**, vođa ekspedicijskog tima svemirskog broda **Erebus**, stajala je na komandnom mostu i gledala kroz prozor prema stanicu. Unatoč godinama provedenim u svemiru, osjećala je nelagodu. Helios-7 izgledao je poput divovske sjene na pozadini plinskog diva, okupan blijedim odsjajem svjetlosti. Njegovi su hodnici bili zatvoreni, a antene savijene poput slomljenih udova.
"Signali su prestali prije dva dana," rekao je **Enzo Ramirez**, komunikacijski šef, pregledavajući podatke na ekranu. "Ali skeniranje pokazuje da na stanici ima tragova života."
"To nije moguće," ubacio se **Dr. Elena Kwan**, brodska znanstvenica. "Helios-7 je trebao biti prazan. Protokoli su zahtijevali evakuaciju nakon katastrofalnog otkazivanja reaktora."
Mara je duboko udahnula. "Zato smo ovdje. Provjerit ćemo stanje stanice, pronaći što je preostalo od posade i vratiti se."
---
Ekspedicijski tim, obučen u teška odijela za izvanbrodske aktivnosti, usidrio je brod uz Helios-7. Hodnici stanice bili su mračni i tihi, prekriveni slojem leda. Svaki korak odjekivao je poput udaljenog bubnjanja.
**Eli Novak**, inženjer tima, uključio je prenosivi skener. "Reaktorska jezgra je još uvijek aktivna, ali na minimalnoj razini. Klima sustavi su isključeni."
Dok su se kretali prema središnjem kontrolnom modulu, tim je nailazio na tragove kaosa — slomljeni terminali, raspršeni alati, krv na zidovima. No, nije bilo tijela.
"Osjećate li ovo?" pitala je Elena, zaustavljajući se usred hodnika.
Mara ju je pogledala. "Osjećamo što?"
"Postoji… vibracija. Vrlo tiha, gotovo na rubu slušnog spektra. Kao da nas nešto promatra."
Enzo je pogledao oko sebe. "Možda je samo odjek reaktora."
No, duboko u sebi, svi su znali da to nije istina.
---
Kad su stigli do kontrolnog centra, Mara je sjela za glavni terminal i počela pregledavati zapise. Posljednji unos dnevnika bio je uznemirujuć:
"Eksperiment je izmakao kontroli. Ne možemo ga zaustaviti. Ako netko ovo nađe, neka zna: to nije iz ovog svijeta. To nije čovjek."
"Eksperiment?" upitala je Mara naglas.
Odgovor je stigao prije nego što je itko mogao prokomentirati. Glasno lupanje odjeknulo je hodnicima. Nešto veliko i teško kretalo se prema njima.
"Brzo! Zaključajte vrata!" viknuo je Enzo.
Eli je počela panično tipkati po konzoli pored vrata, no prije nego što su se uspjela potpuno zatvoriti, nešto je prodrlo kroz procjep. Bio je to dio izduženog udova, prekrivenog crnom, sjajnom tvari koja je pulsirala poput živog mesa.
"Što je to?" povikala je Elena.
"Ništa dobro," odgovorio je Mara, izvlačeći plazma-pištolj iz futrole.
---
Helios-7 bio je zamka, eksperiment koji se oteo kontroli. Tim je ubrzo otkrio da su znanstvenici na postaji pokušali komunicirati s entitetima iz druge dimenzije. Ono što su otvorili nije bio prolaz za znanje, već vrata u pakao. Stvorenja koja su prešla nisu bila ni živa ni mrtva, već nešto između.
Dok su se borili za život, postajalo je jasno da stanica nije pusta. Posada Heliosa još je bila tu, ali sada su bili nešto sasvim drugo — sjene svojih bivših ja, izobličena bića koja su lutala hodnicima, vođena neugasivom glađu.
Jedan po jedan, članovi tima su nestajali. Hodnici su se zatvarali poput labirinta, a stvarnost je počinjala pucati. Mara je na kraju ostala sama, boreći se protiv ludila i stvorenja koja su je lovila.
Na kraju, posljednja poruka iz Helios-7 odjeknula je Erebusom, vraćenom kroz automatski komunikacijski signal:
"Nemojte dolaziti. Neka stanica ostane zatvorena. Ono što je unutra ne pripada ovom svijetu."
Signal se prekinuo, ostavljajući samo tišinu u beskrajnom svemiru.
Primjedbe
Objavi komentar