**SOTONSKI VUK**
Duboko u šumi, tamo gdje se čak ni mjesečina ne usuđuje da dotakne tlo, krije se stvorenje o kojem se šapatima priča među lovcima i zalutalim putnicima. Zovu ga Sotonski Vuk. Nije to obična zvijer – njegove oči gore crvenim plamenom, a dah mu nosi miris truleži i sumpora. Oni koji su ga vidjeli tvrde da mu se njuška razvlači u demonski osmjeh prije nego što nasrne na svoj plijen.
Teodor, tvrdoglavi mladić iz obližnjeg sela, nije vjerovao u bajke. „Još jedan glupi mit da uplaši djecu,” govorio je, smijući se starima koji su ga upozoravali da ne ide u šumu noću. Ali kada mu je brat nestao pod tajanstvenim okolnostima, Teodor je uzeo pušku i krenuo u potragu.
Hodao je satima kroz maglovitu šumu, sve dok nije naišao na tragove šapa – veće od bilo čega što je ikad vidio. Srce mu je ubrzano tuklo, ali nije odustajao. Uskoro je stigao do stare napuštene kolibe, a unutra... krv. Puno krvi. Na zidovima su bile ispisane riječi na nepoznatom jeziku, a usred sobe ležala je odrubljena vučja glava – ali nije izgledala mrtvo. Oči su još svijetlile.
„Gledaš me…” promrmljao je Teodor, korak unazad.
Tada je začuo šapat, dubok i prožet mržnjom. „Gladan sam…”
Teodor se okrenuo, ali bilo je kasno. Crne kandže probile su mu grudi, a u sljedećem trenutku posljednje što je vidio bila su dva usijana oka i zvjerski osmjeh.
U selu su kasnije pričali kako su noću čuli zavijanje koje nije bilo nalik običnim vukovima. Bio je to Sotonski Vuk – sada još jači, još gladniji… i sada s Teodorovim licem.
Primjedbe
Objavi komentar