Priča o jezivom starom gavranu - zastrašujuća misterija

**Jezivi stari gavran**  


U zabačenom selu, na rubu guste šume, stajala je oronula koliba starice Milene. Bila je samotnica, a mještani su šapatom pričali da se bavi mračnim vještinama. Ipak, ono što je izazivalo najveći strah bio je njen gavran. Crn poput noći, s očima koje su sijale neobičnim sjajem, ptica je uvijek bila uz nju.  


Mještani su tvrdili da gavran nije običan. Govorio je riječi koje nitko nije učio, pojavljivao se na prozorima kuća u najgorim olujama i pratio ljude kroz maglu. Nekada bi u sumrak slijetao na crkveni zvonik i ispuštao krikove koji su se činili previše ljudskim.  


Jednog dana, kada je Milena iznenada preminula, ljudi su očekivali da će gavran nestati. Ali nije. Naprotiv, ostao je da kruži oko sela, sve češće slijećući na pragove kuća. Počele su se događati neobjašnjive stvari – mlijeko bi se kvarilo preko noći, stoka bi bežala iz obora, a ljudi su se budili s modricama koje nisu mogli objasniti.  


Najgore je bilo s Milanom, mladim seljakom koji se usudio da se podsmjehne starici dok je bila živa. Nakon njene smrti, gavran ga je pratio gdje god bi krenuo. Svakog jutra nalazio bi crna pera na svom jastuku. Jedne večeri, nakon što je ponovo ismijavao priče o ptici, nestao je. Pronašli su ga tek sljedećeg dana, kako leži kraj staricine kuće, izbezumljenog pogleda, mrmljajući nešto nerazumljivo. Njegova kosa posivjela je preko noći.  


Od tada, nitko više nije sumnjao u priče o jezivom starom gavranu. Ptica je ostala u selu, sjedeći na ruševinama Milenine kolibe, kao tamni čuvar nečeg što nitko nije smio da sazna. A u vjetrovitim noćima, mještani su mogli da se zakunu da čuju glas, star i promukao, kako im šapuće kroz mrak.

 

Primjedbe