Ukleta šuma i starica iz sjenke
Duboko u srcu mračne šume, gdje se sunčeve zrake jedva probijaju kroz guste krošnje, živjela je starica po imenu Gruba. Njeno ime bilo je izgovarano sa šapatom, jer su se mještani sela na rubu šume zaklinjali da je ona vještica.
Nekada davno, Gruba je bila obična žena, ali ju je život ispunio gorčinom. Kažu da ju je voljeni muž ostavio, a da su joj djeca pobjegla od nje. Ogorčena i sama, povukla se u šumu i naučila kako da živi od onoga što joj priroda daje. S vremenom je postala nešto drugo—nešto mračnije.
Pričalo se da je mogla natjerati vukove da napadnu onoga tko bi je naljutio, da je znala kako da zavara putnike da zalutaju u šumi i da je mogla prokleti one koji bi joj učinili nažao. Djeca su se plašila da kroče među drveće, bojeći se da će ih starica odvesti u svoju kolibu i nikada ih ne pustiti.
Jednog dana, mladić po imenu Ivan odlučio je da dokaže da su priče o starici samo prazne bajke. Otišao je u šumu, ne mareći za upozorenja starijih. Duboko među drvećem, ugledao je trošnu kolibu prekrivenu mahovinom. Pokucao je na vrata, ali umjesto odgovora, vrata su se sama odškrinula.
Unutra je zatekao staricu pogurenu nad vatrom. Pogledala ga je prodornim očima, a njen glas bio je grub i pun gorčine:
— Došao si da vidiš vješticu, zar ne?
Ivan se osmjehnuo, pokušavajući da sakrije drhtaj u glasu:
— Došao sam da dokažem da ljudi pričaju gluposti.
Starica se nasmijala, ali to nije bio ugodan smijeh. Bio je to smijeh pun tuge i bola.
— Ljudi pričaju ono što ne razumiju, momče. Hoćeš li ih i ti mrziti kao što oni mene mrze?
Mladić nije znao šta da odgovori. Video je u njenim očima nešto što ga je zbunilo—nije bila samo strašna, već i usamljena.
Te noći, Ivan je ostao u kolibi i slušao priče starice Grube. Priče o njenoj prošlosti, o ljudima koji su joj nanijeli nepravdu, o šumi koja je jedina ostala uz nju. Kada je svanulo, otišao je kući, ali nije nikome rekao ni riječ o onome što je vidio.
Od tog dana, više nitko nije viđao Grubu. Njena koliba zarasla je u bršljan, a priče o njoj polako su blijedile. Ali svake noći, kada bi vjetar zavijao kroz šumu, stariji bi šapatom govorili:
— Duše koje su previše volile i previše patile nikada ne nestaju.
Primjedbe
Objavi komentar